Bonsai s fizičkim nedostatkom

Kao i u svakom poslu u životu, stvari se mogu pokvariti. A mogu imati i falingu od početka. Bonsai nije iznimka.

Drvce može biti prelijepo, ali s malim problemom zbog kojeg je nešto dalje od savršenstva kakvog smo zamislili. Nedostaje mu recimo jedan krak korijena, ili mu na ključnom mjestu nedostaje grana.

Načeo sam prilično složenu temu pa bolje da probam to što bolje sistematizirati iako neću obuhvatiti baš sve. Ovdje ću izostaviti kupljeni bonsai (mallsai) koji ima čitavu hrpu nedostataka. Zanimljivije je baviti se yamadorijima.

Pogledajmo prvo kako kategorizirati nedostatke.

Nedostaci

Prirodni nedostaci - Skupljači drveća točno znaju što traže, ali nikad ne znaju hoće li naći baš to. Stvar je procjene. Kad se stane pred drvce ili grm u prirodi gledaju se karakteristike. Prvo i osnovno - nebari, nadzemno vidljivo korijenje baza stabla je ono što od yamadorija čini pravog gospodina i razlikuje ga od kolca. Stablo je druga karakteristika. Mnogi vole razne izuvijane oblike, iako ponekad i strogi uspravni oblik odgovara prirodi drveta. Važno je da nema negativno sužavanje, tj da je tanje dolje nego gore. Za krošnju nitko ne mari jer to se uvijek može popraviti kasnije. Kad bi sve bilo savršeno to bi bilo sjajno drvo. No nije uvijek tako.

Na prekrasnom nebariju nedostaje baš jedan krak korijena i tu zjapi praznina. Ovo je ozbiljan fizički nedostatak, ali ga jednostavno previdimo jer ćemo onu drugu stranu vjerojatno odabrati kao preferiranu prednju stranu i razvijati krošnju u tom smjeru. No ponekad i samo stablo ima karakteristike koje diktiraju prednju stranu, pa unatoč tome ispadne da je to baš strana bez korijenskog kraka.

Postoje i nedostaci u vidu izgubljenih grana, ili suhih grana. To je također prirodno.

U prirodi stablo raste kako mu volja, a to mu reguliraju razne nedaće, od lavina do stada koza. Ali što je tu je, sakupljač će se uvijek odlučiti za potencijalno dobro drvce iako ima male falinge.


Izazvani nedostaci - Kod yamadorija je prvi izazvani nedostatak skraćivanje korijena. Ovaj put ćemo to zanemariti s obzirom da nam je za vizualni dojam bitan nebari, a ono pod zemljim je sasvim druga priča. Drugi izazvani nedostatak je gotovo potpuno orezivanje krožnje ili presijecanje stabla, jer nam stablo od 2 metra ne treba. Ovo su rezovi ružni i neprirodni pa će im kasnije trebati posvetiti pažnju.

Kasnije u razvoju stabla može se dogoditi da kod rapidnog savijanja grana  nešto pukne, i da ostanemo s praznim prostorom. Nezgodno, ali samo smo krivi.

Popravci

I popravke možemo kategorizirati.

Oblikovanje prirodnog nesavršenstva - Oblikovanje stabla u bonsai - ono samo je svojevrsni popravak izgleda. Preusmjeravamo grane, slažemo nagib, zgušnjavamo ili prorijeđujemo krošnju. Bonsai nikad neće sam izrasti u bonsai a kamoli u svoju umanjenu prirodnu sliku . Da bismo podražavali njegovog gigantskog brata, interveniramo u prirodu. Stablo koje u prirodi izrasta u 20 metarsko stablo, može imati grane tečke tonu i više. Pod utjecajem sile teže te se grane npr. "objese" pod određenim kutem dok mladi izboji nastoje posegnuti prema gore. Kod bonsaija se ovo ne može dogoditi prirodno, jer su male grane prelagane da bi osjetile efekt sile teže. Stoga umjetno napinjemo grane u željeni oblik kako bi se stabilizirale u tom obliku i odražavale sliku velikog brata. Kako jaki yamadori često dolazi bez krošnje, krošnja je ono što formiramo od samog početka. Ovdje smo ovisni o postojećem izrastu, ali kao što ćemo kasnije vidjeti i na to se može utjecati.

Mrtva priroda - Stabla u prirodi znaju odbaciti granu koja nije u dobrom položaju ili je oštećena. Ona prvo odumire, pa kasnije otpadne, ali ne nježno i glatko kao gušterov rep. Često se ovdje radi o nepravilnim lomovima nakon čega ostaju samo patrljci. I bonsaisti vole na stablu imati pokoju suhu granu kako bi drvo dobilo karakter i dalo dojam starosti. U igru ovdje ulaze razne električne naprave kojima se suhi dijelovi stabla dodatno obrađuju, "drilaju", te se zatim zaštite kako ne bi dalje propadali i kako bi ubuduće ostali stalna karakteristika.
Drugi oblik mrtve prirode su u potpunosti otpale grane. Na mjesu loma drvo će kalusom nastojati zatvoriti ranu u magičnom procesu samoizlječenja. Kad su ti rezovi i lomovi preveliki drvo ima mali problem, Ali orezivanjem unutarnjeg ruba novonastalog kalusa može se potaknuti na daljnje samoizlječenje i kroz nekoliko godina dobiti kakakv takakv rezultat. Nikad idealan ali u funkciji zdravlja drveta. Neki pak bonsaisti vole dodatno izdubiti rupu i zaštititi je, te na taj način dati još jednu karakternu osobinu stablu.
Osim tih nedostataka koji su nastali prirodno, posebna priča su naši vlastiti rezovi. Kod yamadorija je zbog visine često odrezano stablo ili debele grane pa taj rez nikako ne izgleda prirodno. Neki će dijelovi odumrijeti ukoliko se na vrhu ne pojavi pupoljak koji će tjerati sokove. I ovdje rade bušilice i drilleri kako bi oblikovali što prirodniji oblik a drvetu zatim pustili da s godinama odradi fasadu.

Nezgode - ovo je jednostavno, zalutale su vam škare, prejako ste svinuli granu, srušilo se postolje (i taman na krošnju), pao je crijep na stablo. Uglavnom nepažnjom možemo napraviti svojevrsnu štetu i polomiti nešto. Za krošnju nas nije puno briga jer će izrasti nova, no ako se radi o ključnoj grani, ili o jednoj koja je bila glavni glumac u cijeloj strukturi onda smo si napravili veći problem. Ovi popravci su također riješivi novim oblikovanjem ili promjenom stila, jedina je razlika što nisu prirodni nego razultat naše šlampavosti.

Rješenja

Izgled svog bonsaija stalno popravljamo i unaprijeđujemo temeljem usvojenih tehnika. U ovom zadnjem dijelu nećemo se time baviti. Pretpostavimo da je stablo u visokoj fazi uređenosti, obrađeno su mrtvi dijelovi drva i formirana krošnja i stabalce samo što nije za izložbu. Ali ipak nešto mu fali. Naš mali dizajnerski vražić nam govori da krucijalno nedostaje jedna grana na određenom mjestu koja bi drvcu dala jednu sasvim novu dimenziju. Ali tu granu ne možemo oblikovati zbog glupog razloga - nema je!

Najlakši način sa stvaranje jedne sasvim nove grane na određenom mjestu je buljiti u to mjesto i možda drvce samo prirodno izbaci koji pup baš na tom mjestu. Prema statistikama, uspjeh ove metode je nešto manji od 0,01%.

Može se skupiti malo hrabrosti i povjerenja u svoje vjetine pa podlučiti ponovo intervenirati u prirodu - postaviti novu granu na mjesto koje želimo. Na raspolaganju su nam različite tehnike cijepljenja.
Treba nam mladica iste vrste.
Okuliranje - Odsijecanje pupa s mladice s malo kore i kambija, usijecanje T-izreza u kori na željenom mjestu matičnog stabla, umetanje pupa, i bla bla. Primi li se pup, potjerat će novu granu.
Cijepljenje uvođenjem - ovo sam vidio samo kod bonsaija. U stablu se običnom domaćom bušilicom izbuši rupa koja prolazi kroz cijelo stablo, na mjestu gdje želimo granu. Pokraj stabla se postavi posuda s mladicom iste vrste, bez grana, samo jedna visoka šiba. Ta se mladica zatim provuče kroz rupu tako da joj vrh izlazi na mjestu gdje želimo granu i malo se pritegne, da bude "knap" ali da je ne oštetimo. Donji dio mladice naravno ostaje i dalje posađen u svojoj posudi. Kako će mladica debljati i ostajati bez prostora srasti će s matičnom biljkom. Nakon toga odrežemo donji dio, i to je to.Prednost ove metode je da je mladica u vlastitoj posudi i nije ovisna o sokovima iz matičnog stabla.
Ablaktiranje - nešto kompliciranija metoda i s više rizika. Dok kod okuliranja moramo prilično dugo čekati da nova grana odeblja, kod cijepljenja uvođenjem možemo već iskoristiti jednogodišnju ili dvogodišnju granu. Ablaktiranjem možemo postaviti čak i jaču granu. ovo je u principu slično cijepljenju uvođenjem ali se nova grana ne postavlja kroz stablo nego se priljubljuje sa strane. I na matičnom stablu i na mladici (u vlastitoj posudi) se napravi okomiti rez skidanjem sloja kore. Ovo treba pogoditi što bolje kako bi odrezane površine kore bile jednako velike. Zatim se dva stabla tim rezovima priljubljuju i dobro učvrste pa se pričeka da priroda odradi svoje. Ovdje je najveći problem što jednom kad se mlađe drvo primi, moramo odrezati nešto deblji dio ispod mjesta sjedinjenja pa to ne izgleda baš najbolje. Drugi problem je što ako ablaktiranje ne uspije imamo na matičnom stablu prilično nezgodni ožiljak. Rizično. Ablaktiranje se ponekad koristi tako da se mlađa biljka posadi pokraj velike, pa se njen donji dio iskoristi kao jedan krak nebarija, a gornji za granu. Nema naknadnog rezanja i sve je jedno drvo.

Ima još metoda cijepljenja, da sad na opisujem sve. Kod cijepljenja treba prije svega dobro naučiti principe i ne to raditi ako se ne zna raditi. Uglavnom, korisna disciplina, čak i za nedostajući krak nebarija. Zašiljite mlađu biljku neposredno iznad korijena, usadite je pokraj matičnog stabla, na dnu stabla gdje nedostaje korijen urežite obrnuto slovo T u koru, te šiljak mlađe biljke smjestite u taj urez, malo pritegnite rafijom ili drugiom materijalom. Ako se primi, korijen mlađe biljke postat će korijenom velike biljke, uz relativno malo oštećenje na mjestu umetanja.

Metode postoje, treba malo hrabrosti i svjest da ako se ne popravi biljka, napravit ćete još veću štetu.

I još da spomenem jednu generalku. Krasno stablo s negativnim tj. obrnutim sužavanjem. To je karikatura i nije po principima. ako na suženom mjestu docijepimo grane i pustimo ih da rastu nesmetano, postoji šansa da će stablo na tom mjestu odebljati, pa kasnije te grane odrežemo i saniramo rezove. Za ovo treba vremena ali može funkcionirati.
No postoje i drastične metode, za kore treba imati malo više hrabrosti, ali pokazuju da se sve može popraviti. Da ne pričam više, ovo nije za početnike.