petak, 7. rujna 2012.

Jedan dan u šumi

Kako se približavaju berbe grožđa, u našem kraju se ljudi sve više muvaju po brdima iznad grada. Pa tako i ja. Ima ovdje puno bjelogorične šume.
I tako sam krenuo u mali obilazak ne bi li moje 'znalačko' oko opazilo kakvog potencijalnog stanovnika male posude.

Nisam doduše potrošio više od pola sata, tek lagano upoznavanje terena.

Šuma je puna akacije, ili kako naši kažu 'gacije', koja dobro radi svoj posao. Ide samo u vis. Ništa interesantno. Dalje, pojavi se i pokoji grab, kontinentalac. Našao sam jednog izuvijanog, ali nije bio baš kapitalac, no potencijalno bi mogao biti dobar, ukoliko mi vlasnik dozvoli da ga uzmem. U ovoj šumi ima i puno poljskog javora (Acer Campestre). S obzirom da sijanaca i mladica ima ko korova, nije ni čudno da se zove 'poljski'. Po polju mu ne daju rasti pa se preselio u šumu.

Čisto informativno sam malo čačkao oko tih javorića da vidim na što to liči. I nisam bio sretan. Šuma ima takvo tlo da doslovno propadaš kroz gornji sltepih od lanjskog lišća, grančica i ostalih šumskih delicija koje se lagano raspadaju. Vađenjem par šaka tog prhkog materijala, dolazi se do čvršće zemlje. Naravno, tražim nebari. I definitivno sam utvrdio jednu činjenicu. Iz nekog razloga sve ove mladice javora kod korijena rastu ukoso. I one tanke centimetarske i oni malo jači od 3-5 cm.
Dakle vidiš javora ravnog ko kolac, i kad makneš površinsko lišće, u tih 10-15 cm ispod tog sloja deblo odjednom skreće pod relativno oštrim kutem, (najčešće uzbrdo ali i u drugim smjerovima) i nastavlja s glavnim korijenom koji slijedi taj smjer. Kod prvog sam mislio baš šteta, na drugom sam se malo zamislio, a svi ostali su bili već čuđenje.

Povremeno sam našao i pokoji tanji korijen koji ide u suprotnom smjeru, valjda radi stabilnosti, ali to je daleko od idealnog nebarija.
Vjerojatno postoji neko logično objašnjenje zašto ovo drveće raste ovako. U šumi je mekani teren i svako drvo može tjerati korijenje kud mu volja, i onaj glavni korijen koji je izbio iz klice može rasti unedogled.

I sad šta. Ne mogu reći da sam sretan s tim javorima. Nebari je nikakav, a iznad toga je kolac. Zaključio sam da ću teško naći dobrog Campestrea u prirodi. Taj bi morao bas izrasti na nekakvom kamenu da bude prisiljen rasti nekako drugačije.

Lišće mu (kao vrsti) nije preglomazno i moglo bi se usitniti kad odraste, ali (ovo je sad ambiciozno) ima puno posla  na oblikovanju donjeg dijela. Na to će se iskusniji bonsaisti smijati. I to sa ha,ha...

I ja ću se smijati kad budem veliki :) Ali za sad mi to nije trka. Imati vrt ili vlastitu bbonsai šumu je konačni rezultat. A ako je nešto hobi, onda se time baviš, imaš drveće u različitim fazama, vježbaš, eksperimentiraš...

Mislim nabaviti jednog tog javora, da ga malo maltretiram popravljanjem nebarija. Ako ništa drugo, od toga će se moći napraviti lijepa progresija u slikama. Ima pregršt metoda kako to napraviti, air-layering, cijepljenje korijena, ili čak ablaktiranje više mladica u jedno stablo, a svakoj korijen okrenuti u drugu stranu.

Za desetak godina vam javim rezultat.

Trebam još jedino potrežiti nekog malo debljeg da vidim je li i sam shvatio da mu nebari nije baš nešto, pa je radi stabilnosti potjerao ponešto i na drugu stranu. To bi svakako bilo brže. No tek sam pola sata hodao po šumi, tko zna kakva još čudesa čekaju okolo. Lijepo je to što je priroda nepredvidiva.

1 komentar:

  1. Mladice na nagnutim terenima povije vjetar i snijeg, slijedeće godine se uzdignu ali dio bliže korjenu ostane povijen, taloži se organski materijal, zatrpani dio drva u vlazi se ukorjenjuje i nastaje sve kako si to lijepo nacrtao (mala opaska). Zadivljen sam tvojim usvajanjem teorije kao i razmišljanjima, no fali ti još samo jedna bitna spoznaja ili "klik" - pola sata u prirodi je punoooo premalo..., niš!
    Pozdrav!

    OdgovoriIzbriši