Puževim korakom

Ako mislite da se naslov odnosi na to kako se sporo (ali sigurno) razvija bonsai, e, nije...
Nego se odnosi baš na puževe, prave pravcate. Iako ova priča ima samo indirektne veze s bonsaijem, bolje je tako nego da ima direktne.

Znam u grubo za neka 4 'modela' puža koje viđam u dvorištu. Žuti živičnjak (Cepaea hortensis) je onaj simpatični mali žuto-crni prugasti. Pa je tu onda veliki vinogradnjak  (Helix pomatia). To je onaj obični domaći vulgaris kojeg obično zamislimo kad velimo 'puž'. Ovo su modeli s kućicom. Od onih koje manje volimo, beskućnici, golaći (kakav je to puž bez kućice) tu je veliki balavac (Limax maximus) kojega od milja i dragosti ponekad zovemo i "slinavac" koji dolaze u nekoliko dezena i boja uglavnom u sivim nijansama.

A današnji post je namijenjen onom drugom beskućniku, lopovu, pošasti, napasti, katastrofi, elementarnoj nepogodi, štetočini i 'niš-koristi' koji se odaziva na ime šumski prpolj (Arion rufus) a kojeg, nakon što u čudu razrogačimo oči,  prepoznajemo po narančasto-smeđoj boji. Ako uspješno izustimo koju riječ onda je to obično: "Gle, smeđi slinavac!". Ako to kojim slučajem i nije Arion rufus, onda neodoljivo liči na njega.

S obzirom da mi ova nepogoda noću tumara po dvorištu, malo sam se potrudio da ga upoznam.



Prema nekim izvorima ovo uopće nije naš puž, nogo je španjolac, koji se do nas preselio na uvoznim listovima salate (nije doduše jasno kako to da mi nismo imali dosta salate, a da nismo imali ovu napast, nego smo uvozili od španjolaca kojima su puževi pola pojeli).

Ova marva može narasti do 14 cm, a živi godinu dana. U nekakvo skrovito vlažno mjesto polaže cca 400 malih okruglih jaja kojima treba 3 -5 tjedana da se izlegu u novih 400 napasti.

Da se ponašaju kako treba još bi ih čovjek tolerirao, ali s takvim stavom prema svijetu oko njih, mislim da im se crno piše. Njima je, naime, sve hrana.

Za predjelo će gricnuti od svega po malo, onako usput dok su na putu prema glavnom obroku. Salata im je sve što i nama, dakle salata obična, rajčica, krastavci, grašak i svaka druga biljka koja raste u vrtu. Kako se toj gamadi uvijek žuri, neće uvijek čekati da izrastu krastavci, nego će pojesti čim nešto nikne, najfiniji su im mladi izboji. Nije kraj, prokletinja voli jesti začinjeno pa će se osladiti i kaduljom, origanom, mažuranom, majčinom dušicom, mentom... Dalje na meniju mu je i cvijeće i drugo ukrasno bilje, nevjerovatno, ali od čuvarkuća (Sempervivens) svih varijanti će izabrati estetski najljepšu i najrijeđu koju imate. I da ne bi ispalo da je vegetarijanac, ova beštija će pojesti i crva, kukca, puža vinogradnjaka, pa čak i pripadnika svoje vlastite vrste. Kako on tako i svih njegovih 400 potomaka.

Nadalje, za toplih i suhih dana se zavlači nekamo gdje mu je svježe, mokro i hlad pa tamo spava, a kurvinski se izvlači van kad pada kiša ili je noć jer u to vrijeme mi obično ne izlazimo van. Ujutro imaš što vidjeti.

I gle, ja sam ovo čudo tolerirao kad sam ih prvi put opazio naivno smatrajući kako je baš dobro da u dvorištu ima života. Ali ljubav je brzo pukla kad sam spoznao da neće jesti slak, maslačak, lobodu i druge korove, nego on baš na ono što je moje. Pa su mi pojeli ili oštetili desetak čuvarkuće, načeli list na prebonsaiju duda (ne pojedu uvijek sve, nego samo načnu tek toliko da ružno izgleda), pa onda jednu noć je bio parti na kadulji, obrstili skroz, a drugu noć na grmu mente. Kadulja i menta su toliko intenzivne da ne možeš nos držati blizu grma, ali ovom vragu to nimalo ne smeta. Jedan je pojeo četvrtinu lista mladog lješnjaka. A kad sam jednog spazio kako plazi po trening sanduku mog javora, e tu je bio kraj i objava rata.

Za savjet sam priupitao našeg najvećeg stručnjaka za invazivnu faunu, Google, pa sam pronašao nekoliko taktičkih i strateških smicalica kako doskočiti okupatoru. Ipak je on prespor za direktni sukob ali ih ima puno, pa je naglasak na borbi protiv njegovih terorističkih noćnih pohoda.

Prirodni neprijatelji

Ajde prvo da vidim ima li agresor kakvih prirodnih neprijatelja, pa da se postavim kao da se to mene ne tiče. Prirodno je prirodno. Ali eto, ofarbao se u tu glupu smeđu boju, upozoravajuću, pa ga većina životinja izbjegava. Neke male ptičice poput vrabaca ne mogu pojesti puža kad nemaju očnjake, a beštija je žilava. I onda nađem da su jedino kokoši, patke, a posebno guske, dovoljno' priproste' da si priušte mali mesni obrok. No, ni jedno od toga nemam, to je prvo, a kao drugo, malo je teže to organizirati. jer da bi taktika uspjela morate obranu pustiti da tumara po dvorištu u potrazi za puževima. A ove ptičurine, upravo zbog te svoje 'priprostosti' nikad ne jedu meso bez priloga, pa smo na istom, ode salata, mrkva, rajčica i sve drugo. Onda umjesto puža imaš drugu štetočinu.
Piše isto tako da i puž vinogradnjak jede njihova jaja, ako ih nađe, svaka mu čast, ali nemam tih vinogradnjaka dosta. Ovih nekoliko koje sam spazio su vragovi vjerojatno več pojeli.

Preventiva

Od preventive sam pronašao da švicarci rade nekakve ogradice rubova iskrivljenih na način da se puž izgubi i uvijek ostane na istoj strani, no to mi nije praktično. Zatim možemo raditi barijere, od drobljenih ljuski jajeta, pepela, piljevine jer se živini baš ne plazi preko toga i lijepi se za njih. Djeluje ali samo kad je suho, a onda bitange ne plaze po vani, a kad je kiša onda vam barijeru brzo ispere i eto njih tamo gdje ne treba. Onda imamo ograde od traka bakrenog lima koje navodno djeluju elektro-kemijski i ovo smeđe čudo ne voli plaziti po bakru. Skupo.
U konačnici zaključio sam da nikakve ograde i barijere ne dolaze u obzir jer onda treba po dvorištu svugdje to iskrižati, pa normalan čovjek ne može ni hodati kako treba.
Bilo je nešto da ne vole neke biljke i da trče od njih, ali to mi je tako... neuvjerljivo, jer gad to zaobiđe i opet je party-time. A šuma odbijajućih biljaka mi ne treba.

Globalni rat

Uz sva rješenja koja se odnose na "prirodno rješavanje stvari" i "preventivnu zabranu kretanja", ispalo je da je zbog opako brzog razmnožavanja jedino moguće stupiti u otvoreni sukob i diverzantsko djelovanje.

Otvoreni sukob je prilično nemaštovit. Pokupiš puža i baciš ga. On se vrati. Zgaziš ga, presiječeš ili ga na drugi način "slučajno" eliminiraš. Dođe njegov pajdo i pojede ga pa bude još veći. Nije dobiven rat, samo bitka. I onda to traje, ti njih danju, a oni tebe noću.
I to je tek jedan, a što s onih 400.
Za sadiste ima metoda da mu staviš soli na rep. Doslovno. Posoliš puža i događaju mu se jako čudne stvari. I ne izgleda lijepo. I napravi priličan nered, bljak. I zemlja je kasnije, što nije dobro, slana.

Možemo koristiti i neku trovačku kemiju koja se kupi u poljoapoteci, ali ni mi ne volimo previše kemiju, a niti polje mrtvih puževa svuda okolo po dvorištu.

I za kraj, diverzantsko djelovanje. Ovaj svežder je ujedno i pijandura, lud je za pivom. Kažu ovako, uzmeš posudu, polovicu plastične flaše, staru kahlicu ili slični kontejner, ukopaš to u zemlju tako da je otvor prema gore i s rubom 2-3 cm iznad površine zemlje. I onda u to do pola naliješ obično pivo. Kad banda noću krene u pohode, obično se skupe oko tog piva da se malo počaste i proslave štetu koju su napravili. Ne znam jel se napiju do smrti, ali obično upadnu u to pa se jednostavno utope.

Dakle nakon terevenke nema leševa po dvorištu i vrtu, svi su puževi na jednom mjestu, a što ćeš s njima, baciti u smeće ili kompost.

Downside ove zamke je da će pivo privući i susjedove puževe, pa treba pripremiti koji litru više. Isto tako dobro je postaviti i nekakvu zaštitu iznad da vam kiša ne pada u pivo jer vaš restoran puževi neće posjećivati ako imate razrijeđeno pivo.

Nadalje, serviranje piva na otvorenom može zaintrigirati vašeg psa da se malo osladi, s neželjenim posljedicama. Naprednija verzija zamke je da odrežete plastičnu flašu te da je odozgo na prikladan način zatvorite nekim poklopcem (flaša je odrezana da bi kasnije mogli istresti sadržaj), a sa strane malo iznad zemlje na flaši napravite ulaz. Ovo će spriječiti alkoholu sklone kućne ljubimce da se napiju. Isto tako, veličina ulaza, rupe se može napraviti tako da ne može kroz nju proći vinogradnjak zbog kućice, dok će beskućnici sasvim lako kliznuti. Stavljanje natpisa i svijetlećih reklama iznad ulaza je na volju kreatora.

Štetočina Arion rufus, navodno iz Španjolske, tako je eto iz ne znam kojeg uvoza došao i u moje dvorište. U dvorištu doduše nemam vrt s povrćem, ali imam svoje drveće. Slinjenje po granama i grickanje lišća mi se ne uklapa u planove pa nema druge nego posvetiti se neprijatelju i zaliti to kojim pivom.